U svakoj luci prioritet je pospremiti brod i pripremiti ga za nastavak putovanja, a onda iskoristiti ostatak vremena za turistički obilazak i upoznavanje grada i lokalnih običaja.

S obzirom na okolnosti, ono što inače slijedi na kraju, ovaj put smo obavili na samom početku. Nabavku namirnica. Iako smo se već u Argentini solidno opskrbili za mjesec pred nama, suočeni s neizvjesnošću gdje ćemo i kada moći pristati u neku sljedeću luku i hoće li biti moguće otići u kupovinu, odlučili smo iskoristiti činjenicu da u Brazilu još nisu nestašice i opskrbiti se za dulji period. U dva pohoda na supermarket kupili smo toliko namirnica da se činilo nemogućim to pospremiti na brod. »Hir 3« nije osobito velika jedrilica, duga je tek 10,10 metara, ali ima ženstvenu liniju i lijepe široke bokove.

Poput nas žena, u te široke bokove može spremiti velike zalihe, gotovo neprimjetno – 25 kg brašna, 8 kg tjestenine, 4 kg riže, oko 5 kg suhog i dimljenog mesa, kobasica i pancete, oko 3 kg sira, 5 kg tunjevine, 30-ak litara mlijeka, deseci konzervi rajčice, graha, graška i drugog povrća, goleme količine fine brazilske kave i demeraro šećera, koji ovdje košta kao obični, jer je ovdje sav šećer od trske. Kako bismo zaštitili namirnice, pakiramo sve u »ziplock« vrećice. Staklenke marmelade i ukiseljenog povrća »odijevam« u zaštitne mrežice za voće, kako se ne bi razbile u nekom slučajnom sudaranju.

Dok se Saša bavi reparacijama na motoru (posao bez kraja i konca), ja sam se uhvatila igle i konca. Valobrani (tkanina na boku broda koja nas štiti od polijevanja dok smo u kokpitu) su stradali od sunca i valova, te su se rasparali po gornjem rubu i drže se tek na nekoliko mjesta. Uzimam set za krpanje jedara, pa dva poslijepodneva provedem na klupici, u sjeni eukaliptusa u krošnji kojeg se gnijezde i svađaju zelene papige. Šav mora biti čvrst, da izdrži snažan vjetar i udare valova, pa čvrstim koncem i sitnim bodom štepam novi šav duž tri metra dugačkog valobrana. Tko bi rekao da će mi vezenje goblena iz ranog djetinjstva i sposobnost da napravim stotine identičnih sitnih uboda postati korisna vještina za preživljavanje na moru?! A kad već prošivam novi šav, popravljam i ostale šavove, učvršćujem džepove, alke i voilá! Valobrani su kao novi!

Saša je u međuvremenu sredio motor tip-top, Lombardini prede kao mačka, ali jedan anlaser treba servis. Naime, za sve ključne dijelove motora imamo rezervni dio, pa kad se nešto pokvari, možemo sami zamijeniti taj dio i popraviti motor tako da opet radi, no onda taj pokvareni dio ipak treba pravog majstora i pravi servis u prvoj luci. No, ovdje je sve zatvoreno – gdje pronaći mehaničara? Pitam portira, kaže da inače ima mehaničar u marini, ali sad ima zabranu ulaska u marinu jer je zatvorena. Rezolutno, bez alternative. Prošećem po marini, uvijek ima nekoga na barkama, možda će htjeti pomoći. Pronađem malog crnomanjastog Alejandra i objasnim mu da ne treba mehaničar dolaziti na brod (svi su u paničnom strahu od kontakta), nego da u svojoj radionici popravi naš alnaser. Alejandro pristane biti posrednik i naš alnaser odnese mehaničaru te ga 24 sata kasnije vrati – ne popravljenog, nego kao novog!

Prvog travnja moramo u grad do bankomata – iznenađeni smo prometom i brojem ljudi na ulicama. Kao da je popustila panika ili su olabavili mjere predostrožnosti, ulice vrve ljudima, iako i dalje ništa ne radi, osim supermarketa i ljekarni. Pred bankama neviđeni redovi, po 30-50 ljudi čeka pred svakim ulazom. Uspijemo naći banku s nešto manjim redom, uzmemo novce i bjež’mo! Ipak, dok hodamo gradom, primijetimo da su tu i tamo neka vrata poluotvorena… Osim ljekarni, rade i sve trgovine koje prodaju hranu za kućne ljubimce, te parfumerije. Nad vratima jedne primijetimo natpis: imamo alkoholni gel – 45 kuna za pola litre domaće proizvodnje, ali sretni smo da smo podebljali zalihe!

Saša priželjkuje šišanje jer se zadnji put ošišao u studenom i na glavi ima popriličan busen kose. Ja u životu nisam nikog šišala, pa kad Saša utvrdi da je brodska mašinica pokvarena, meni lakne. Na tržnici primijetimo otvorenu brijačnicu, pa zavirimo – brico veli da prima jednog po jednog i da se vratimo za 40 minuta. Brijačnica je retro, ali sve mjere su po najsuvremenijem protokolu – brico oštri britvu, navlači gumene rukavice, na lice stavlja masku… Fotkam i smijem se, smije se i brico u nevjerici kad čuje da smo na putu oko svijeta u dvoje s desetmetarskom jedrilicom – laicima je to nevjerojatno i uglavnom vrlo smiješno. Do kraja šišanja već smo si tako dobri da brico inzistira na fotkanju, bez maski i rukavica – odoše sve sigurnosne mjere k vragu!

Ipak, pazimo se – stalno peremo ruke i izbjegavamo ljude, pratimo vijesti puno više nego što smo navikli. Neizvjesnost nam nije strana – u ovakvom avanturističkom projektu to je sastavni dio putovanja i pridonosi uzbudljivosti. No, strah je ono što do sad nismo osjećali – strah koji čujemo u glasu roditelja i prijatelja, strah koji se čita između redaka na društvenim mrežama, strah od neizvjesne budućnosti koju kroje virusi… Trudimo se ostati mirni i pripremiti se za nastavak putovanja i nadamo se da će do našeg povratka Hrvatska opet prodisati punim plućima, te da će nas na lošinjskoj rivi dočekati puno nasmijanih lica, obitelji i prijatelja, bez ijedne maske!

Posadu jedrilice HIR 3 možete pratiti na društvenim mrežama Facebook i Instagram, te podržati putem platforme patreon.com/sailingtribe