//

Trgovina nakon potresa

Veći problem potres, nego virus: ‘Najmanje trećina obrtnika u centru Zagreba neće otvoriti ni kad pandemija prođe’

Siniša Pavić

U centru je 30 posto obrtnika koji otvoriti svoje obrte neće ni kada virus prođe, ne sumnja ni malo Mirza Šabić, predsjednik Obrtničke komore Zagreb. Da radionica i nije neupotrebljiva, kome ćemo išta prodavati kad nema ljudi. Nema ih dok tramvaji ne krenu Ilicom, kazuje Renato Bočak, koji izrađuje cipele



Prošli ponedjeljak se činilo kako smo jedva dočekali taj prvi dan prve faze relaksirajućih mjera. Riječani su pohitali po donje rublje i knjige, i Zagrepčani stali u red pred knjižnice, a fotografi su diljem zemlje tražili kadrove što sugeriraju da su ulice pune ljudi.


Koliko je, međutim, sav taj ushit bio varljive naravi zna svatko tko je istim tim centrom Zagreba prošetao samo koji dan kasnije. Dozvola da se trguje tamo gdje kontakt nužno nije posve blizak je na snazi, no obrta je više zatvorenih nego onih što kupce vabe.


Pritom krivac i nije virus koliko potres, onaj koji smo, poglavito ako smo od centra daleko, pomalo i zaboravili. Trgovine nema jer je u kućama što su zaslužile crvenu naljepnicu i »epitet« neupotrebljivo teško može i biti. Tamo gdje se dodiruju Trg Francuske revolucije i Ilica, između svih izloga i onaj zlatarskog obrta. Njih trojica izlaze iz radnje i spuštaju željezna vrata ne bi li ih zaključala.




– Već gotovo za danas? – pitamo.


– Nismo ni radili – odgovaraju oni.


Do ulaza u radnju dio je nogostupa omotan bijelom vrpcom koja upozorava pješake da im je tud opasno hodati. Pješacima, a onda i potencijalnim kupcima, prijete cigle s kuće do. Malo samo treba dignuti glavu da bi se vidjele poveća rupa u zidu i cigle što ih, dojam je, malo jači vjetar može razasuti naokolo.


Ne bi momci iz radnje pričali za novine ni o potresu, ni o koroni, ni o šteti za njihovo poslovanje. Sve je, kažu, ionako rečeno. Na pitanje kad će popravak i tko će ga raditi, sliježu ramenima. »Dat ćemo nadležnima još 20 dana«, vele, taman tako da ne znaš je li vic, ili misle ozbiljno. To što su se nasmijali sugerira da je konstatacija bliža vicu.


Crvena naljepnica


Ilicom se, što se bliže centru ide, svakim korakom hoda s glavom malo više dignutom u zrak. Tko radi, a tko ne radi, tko je otvorio svoj obrt, a tko nije, tko radi u kućama s crvenom naljepnicom pa kud puklo, a tko se ne usudi ni u one u kojima opasnosti navodno nema, poprilično je teško odgonetnuti. Pravila tu nema. Propisa nema.


– U centru je 30 posto obrtnika koji otvoriti svoje obrte neće ni kada virus prođe – ne sumnja ni malo Mirza Šabić, predsjednik Obrtničke komore Zagreb.


U Ilici Muška moda Šabić stoluje od 1958. Mirza je nastavio stopama svog oca. Otvorio je evo ponovo vrata mušterijama makar je salon u zgradi koja je dobila crvenu naljepnicu. Problematičan je njen krov, no kako je prizemlje u dobrom stanju i kako problemi s krovom »gledaju« na onu unutarnju, dvorišnu stranu a ne na Ilicu, odlučio je otvoriti.


Pa evo završava neke ranije ugovorene poslove. Jer prvog tjedna olabavljenih restrikcija, nije mu u radnju ušao nitko.


– Ja vas samo molim da naglasite; u Zagrebu nije problem virus, nego potres! A centar je posebno pogođen – više puta nam je ponovio Šabić.


Foto Darko Jelinek


Da je i jednom to rekao, zapamtili bismo. Preko puta cipele izrađuje Renato Bočak. On je treća generacija majstora postolara u salonu koji postoji od 1933. godine. Pokazuje nam radionicu u koju se ne može ući. Morat će je preseliti negdje ako misli ijednu cipelu po mjeri izraditi.


I Šabiću je nastradala radionica. Blago rečeno njihovi osjećaji, baš kao i drugih im kolega obrtnika, podijeljeni su, jer dok se nema čovjek što nego veseliti povratku na posao, nema ni što nego u isti čas biti žalostan jer za koga uopće raditi i gdje!?


– Ostatak Hrvatske može reći da je bio potres i prošao, da je gotovo. Samo, trajat će obnova od pet do osam godina – govori Šabić.


– Pa kako ćete to preživjeti! – pitamo.


– A ‘ko veli da budemo – na to će Bočak.


Hrpa šute


Brojke kažu kako u Zagrebu i pripadajućoj mu županiji ima oko 22.500 obrtnika. U Gradu Zagrebu je njih 15.000, u samom centru oko 1.000. To hoće reći da njih 300 otvoriti neće obrte ni kad virus prođe, barem prema onoj računici čelnika gradske Obrtničke komore.


Svi zajedno čekaju Zakon o obnovi da vide, kako slikovito kaže Šabić, gdje su i čiji su, državni, gradski, privatni. Potres je jednostavno ostavio bolan trag, kazuje Bočak.


Foto Darko Jelinek


– Da radionica i nije neupotrebljiva, kome ćemo išta prodavati kad nema ljudi. Nema ih dok tramvaji ne krenu Ilicom. Dosta njih se iz centra i iselilo. Otužno je – kazuje Bočak.


Slaže se s njim i Šabić. Dodaje kako gradske službe ulažu napor, čiste ulice svakodnevno od pustog građevinskog materijala, ali već u pet popodne na ulicama je i opet hrpa šute.


– Od ove godine, što se posla tiče, nema ništa. Dao samo Bog da se ne ponovi, jer ako se ponovi, gotovi smo – veli Šabić.


Pritom ističe kako se neki spektakl od pomoći ne može ni očekivati. Država se, veli, izložila koliko je mogla, grad čini što može.


– Moramo biti realni, ili svi jednako zadovoljni, ili svi jednako nezadovoljni – ističe Šabić.


Ili, reklo bi se, bude li u cijelom ovom procesu obnove »jednakijih«, neće biti dobro. Pred odlazak dalje Ilicom pitamo Bočaka ima li još koja nevolja da je u tekstu spomenemo. I bome, slatko smo ga ovim pitanjem nasmijali.


Ivica Zanetti vlasnik je znanog frizerskog salona u Tomićevoj ulici, podno Uspinjače. Njega ovaj pomalo dijaboličan povratak poslu čeka ovaj ponedjeljak kad kreće druga faza popuštanja mjera za koje će s radom moći početi i uslužne djelatnosti u kojima je mrvu bliskijeg kontakta s građanstvom.


Potres tu neće biti preprekom, barem ne u tolikoj mjeri i barem ne u njegovom salonu. Zahvaljujući sjajnoj gradnji zgrade iz 1860. godine, koja je spomenik nulte kategorije, tu je štete »tek« za žutu naljepnicu zbog krova i zabatnog zida.


– Ja sam super prošao, popucali su nešto zidovi, moglo bi sve i ostati ovako, ali kako sam perfekcionist, onda popravljam – kaže Zanetti.


Zanetti: Svaka čast Plenkoviću, Milanoviću i Mariću, oni se šišali nisu

– Vidim da ste se vi šišali sami. Moram tu pohvaliti premijera Plenkovića, predsjednika Milanovića i ministra Marića.


Njima svaka čast, oni se šišali nisu i svojim su primjerom pokazali da poštuju mjere. A svi ostali uredno podšišani!? – veli nam Ivica Zanetti, vlasnik znanog frizerskog salona u Tomićevoj ulici, podno Uspinjače.

Foto Darko Jelinek


Zarasle glave


Njega zato, baš kao i sve frizere koji su prvi osjetili taj val zatvaranja obrta, čeka izazov druge vrste. Pa je nabavio vizire, rukavice, barijere za ulazak klijenata u prostoriju, sterilizator, ionizator prostora…. Kad se sve zbroji i oduzme biti će tu nekih 20.000 kuna troška, a da zapravo nitko ne zna kako će stvar funkcionirati dok ne krene.


Pače, boji se Zanetti da će od te silne zaštite i zaštitne opreme biti više štete nego koristi. Pritom otvara još jedno važno pitanje: »A ekologija i naša borba za ekološko!? Sve je od plastike. Gdje ćemo mi s tom silnom plastikom poslije!?«


Iza njega je 20 godina da je u ovom prostoru. Taman nam je gospodarstvo, kaže, krenulo uzlaznom putanjom da bi se dogodilo što se dogodilo i da će nam trebati godine i godine za oporavak.


– Mnogi u centru od potresa nisu ni bili. Kad ga vide ovako apokaliptičnog, počet će se bojati. Trebat će vremena za sve – smatra Zanetti.


A opet, dodaje on, centar će uvijek biti centar. Samo, hoće li friziranje biti uvijek ono isto, ili će se i tu mijenjati nešto. Evo, recimo, hoće li pričati frizeri s mušterijama, i mušterije s frizerima k’o što je u pravilu do sada bio običaj.


– Ne samo da se neće pričati nego se neće ni slušati. Mi frizeri vam puno više slušamo nego što pričamo. Mušterije dolaze i na čašicu razgovora, a okolnosti će se promijeniti. Svi su u strahu – smatra Zanetti.


Nestat će, kaže, posvuda te topline ljudske, makar s druge strane obećava da će učiniti sve da se u njegovom salonu to ne osjeti. Sreća je pritom da mu je salon velik pa da može ispoštovati sve zadane mjere, no što će, pita se i on, oni u malim salonima.


Uglavnom, ponedjeljak ovaj nosi neizvjesnost za mnoge zarasle glave i one koji će se s njima uhvatiti u koštac ne bi li svoje obrte pokrenuli. A potrebe za šišanjem itekako ima.


Izlazak iz salona u kojem su radovi, izlazak je u grad kojem ozbiljni radovi tek predstoje. Zanetti nam pokazuje i kulu Lotrščak gdje top više ne puca u podne jer je i ona nastradala, onda i Uspinjaču koja svaki sat vozi pa se gleda koliko to njeno kretanje djeluje na statiku okolnih kuća.


Kako će tramvaji djelovati na načete zgrade, nitko ne zna, baš kao što se ne zna hoće li biti u tim tramvajima svijeta da obrtnici živnu bar malo. Sve je neizvjesno, makar je i druga faza povratka u »normalan« život evo taman počela. Zagreb je tu, ponoviti valja, posebna priča. Ima čelnik zagrebačkih obrtnika pravo; u Zagrebu nije problem virus, nego potres!


[gs-fb-comments]