Hrvatski prijevod

Ugaoni kamen poznavanja jazza: Kultno djelo Erica Hobsbawma prevedeno i objavljeno u Rijeci

Boris Pavelić

Ugaoni kamen poznavanja jazza: Kultno djelo Erica Hobsbawma prevedeno i objavljeno u Rijeci

Ugaoni kamen poznavanja jazza: Kultno djelo Erica Hobsbawma prevedeno i objavljeno u Rijeci



Užasni jazz mora nestati!«, zavapio je 1921. utjecajni američki časopis za domaćice Ladies Home Journal, jedan od glasova u zboru »moralista koji su bez odlaganja objavili rat« novom, bučnom i neukroćenom kuturnom fenomenu koji »nije bio samo obična glazba, laka ili teška, nego glazba prosvjeda i pobune«.


Sto godina kasnije, na svu sreću, »užasni jazz« ne samo da nije nestao, nego je, zajedno sa svojim glazbenim, umjetničkim i općekulturnim nasljednicima i izvedenicama, postao jedna od najmoćnijih kulturnih sila prošlog stoljeća i današnjice, a o svemu tome možemo, sada i u valjanome hrvatskom prijevodu Karla Ilića, čitati u predivnoj knjizi »Jazz scena« britanskoga povjesničara Erica Hobsbawma, koju su zajedno objavile dvije apartne izdavačke kuće: riječki Ex Libris i »Mizantrop« iz Zagreba.


Strast povjesničara prema jazzu


Hobsbawm kao kroničar jazza? Slabije upućenima posve je nepoznato da se jedan od najuglednijih suvremenih povjesničara, Britanac Eric Hobsbawm, bavio jazzom. Poznat kao autor kapitalnih historiografskih djela o povijesti modernog svijeta, poput trilogije o 19. stoljeću, ili o »kratkome dvadesetom stoljeću« kao »Dobu ekstrema«, Hobsbawm je svoj iznimni intelektualni kapacitet – osim na široki dijapazon društveno relevatnih tema – uspio proširiti i na svoju višegodišnju osobnu strast – ljubav prema jazz glazbi.




Tako je 1955. u uglednome britanskom časopisu »New Statesman« dobio mjesečnu kolumnu o jazzu, objavljujući je pod pseudonimom Francis Newton, prema imenu trubača Billie Holiday koji je, navodno, isto kao i Hobsbawm – bio marksist.


Kolumnistički angažman u »New Statesmanu« Hobsbawmu je otvorio prostor za temeljitije upoznavanje i proučavanje glazbe koja je tada, u prvoj polovini dvadesetog stoljeća, u anglosaksonskome svijetu s obje strane Atlantika neprijeporno dominirala popularnom kulturom. Iz tog će Hobsbawmova bavljenja 1961. godine nastati i knjiga »Jazz scena«.


Njezin je hrvatski prijevod temeljito pripremljeno kritičko izdanje, prava knjižarska poslastica, koja »Jazz scenu« Ex Librisa i »Mizantropa« pretvara u ugaoni kamen poznavanja jazza za čitatelje hrvatskoga i srodnih jezika.


U usporedbi, naime, s engleskim govornim područjem, literatura o jazzu na južnoslavenskim jezicima otužno je oskudna – što na neki način jest, a na drugi i nije razumljivo – pa »Jazz scena«, u ovdašnjem kontekstu, predstavlja i temeljiti udžbenik, i autorski Hobsbawmov pogled na materijal njegova interesa.


Glazba prosvjeda i pobune


Premda su, neprijeporno, mnogi entuzijasti jazza u Hrvatskoj i bivšoj Jugoslaviji učinili mnogo za popularizaciju te glazbe i tumačenje njezina utjecaja i značenja, Hobsbawmova »Jazz scena« u ovdašnji svijet jazza stiže kao prava »mana« s neba, i kao temeljni uvod i priručnik s obiljem podataka i literature, ali i kao vrhunsko, temeljito obaviješteno i profinjeno duhovito napisano djelo o jednome od najvažnijih kulturnih fenomena današnjice, bez poznavanja kojega se ne može razumjeti svijet u kojem živimo.


Hobsbawm kreće od nule: upućuje čitatelja, prvo, kako prepoznati jazz. Daje sociološki pregled njegova širenja i bujanja. U drugome dijelu piše o glazbi samoj, o instrumentima jazza i stilovima, objašnjava što se u tom glazbenom idiomu smatra vrhunskim dometom, te razmatra odnos jazza prema drugim umjetnostima.


Potom, cijelo poglavlje – biznis: jazz kao posao; što se artističkim idealistima vjerojatno neće svidjeti. No za njih Hobsbawm ima poruku: »Jazz nije samo način pravljenja glazbe, već i način ostvarivanja dobiti.« I zato, »za čitatelje koji vjeruju da se ploče same tiskaju i da saksofoniste hrane vrane poslane s neba kao proroka Iliju, savjetuje se obožavanje neke manje zemaljske glazbe«.


U četvrtome dijelu, naslovljenom »Ljudi«, autor piše o glazbenicima, pa napominje – vjerovali ili ne – kako su »nesputanoga ruralnoga gitarista poput Leadbellyja, izvan ili unutar zatvora, prezirali, makar samo kao propalicu, čak i najsiromašniji ulični glazbenici New Orleansa.«


Potom, Hobsbawm piše o »javnosti«, i fascinira ga činjenica da se jedan prvobitno posve lokalan, čak primitivan glazbeni idiom s malog područja oko New Orleansa – jedan, dakle, od bezbroj lokalnih narodnih glazbenih izričaja diljem planeta, kakve je i na tlu male Hrvatske teško pobrojati – uspio probiti do planetarnog utjecaja i popularnosti. Fascinacija tim fenomenom, i superioran pokušaj da ga objasni, jedan je od lajtmotiva Hobsbawmova istraživanja.


Potom autor piše o »jazzu kao pobuni«. Konstatirajući ono što mnogi intuitivno naslućuju – da je jazz »glazba prosvjeda i pobune« – otkrit će nam mnoge razloge zbog kojih bi to moglo biti tako: od onih iskonski antimoralističkih – riječ »jazz«, zapisana kao naziv glazbe prvi put 1915. godine, ranije je, a u afroameričkom slengu njuorlinskog juga, značila »snošaj« – pa do socioloških, prema kojima je jazz izvorno bio populistička, demokratska i antielitistička muzika, »oblikovana radi zadovoljstva neintelektualnoga i nestručnoga, nepovlaštenoga i neobrazovanoga ili neiskusnoga građanina«.


Kasnije će se to, naravno, stubokom promijeniti, ali će Hobsbawm superiorno obraditi i takve zakučaste glazbeničko-društvene mijene.


Eseji o džezistima


U knjigu su uvršteni i Hobsbawmovi eseji u džezistima, džezističkim pravcima i srodnim fenomenima koje je objavljivao od kraja pedesetih do kraja osamdesetih. »Mahalia Jackson, ogromna, mesnata žena čije se lice, koje u predahu zrači unutarnjom ljepotom, iskrivljuje ljubavlju prema Gospodu dok pjeva, jedna je od onih pjevačica koje se nalaze iznad dobroga ili lošeg ukusa«, napisat će, posve rasterećen intelektualnog susprezanja kakvo zahtijeva »znanstvena objektivnost« njegove izvorne struke.


Osim svega ostaloga, ponajprije iscrpnosti i temeljitosti, Hobsbawmova studija u jazzu osvaja i načinom na koji je napisana: neprijepornim autoritetom vrhunski obaviještenog historiografskog znanstvenika, koji međutim nijednog trenutka samome sebi ne brani da izrazi svoje osobno oduševljenje, čak zanos, tom glazbom i neodoljivom strašću koju sa sobom nosi.


Naposljetku, dodatak knjige, kao i autorovi predgovori kasnijim izdanjima, onaj iz 1993. i 1989., nude cijelu silu informacija, iznimno korisnih svakome koga zanima jazz, od bogate diskografije, preko jazz bibliografije, do »rječnika jazza« te duhovitih i poučnih biografskih detalja iz života glazbenika.


Na samome kraju, prevoditelj Karlo Ilić dodao je »Tko je tko u jazzu i bluesu«, popis svih imena koja Hobsbawm u knjizi spominje, dodavši za svako od njih kratku biografsku natuknicu.


Riječanin Karlo Ilić, prevoditelj knjige, poznavatelj i entuzijast jazza te urednik Ex Librisove biblioteke »Jazz Beat«, za naš je list Hobsbawmovu knjigu opisao kao »spoj kulturne kritike i znanstvene historiografije«, a taj je pristup »ističe u moru knjiga o jazzu, čineći je značajnom i aktualnom više od pedeset godina nakon što je izvorno, 1961., objavljena«.


Djelo je to »koje nastoji prodrijeti u svaku poru svog subjekta, no pisano takvim stilom da ga čitati može ama baš svatko, lišeno suhoparnog naklapanja, beskonačnih popisa i tome slično.«


I, valja naglasiti: premda objavljena prije šezdeset godina, »Jazz scena« nipošto nije tek arheološko istraživanje prvih, teško slušljivih gramofonskih ploča; ona je aktivna i živa studija utjecaja ranog jazza na suvremenu glazbu i popularnu kulturu današnjice te, utoliko, profinjen, duhovit, inteligentan i otmjen intelektualni soundtrack naših vlastitih života.


Jazz kao izdavačka metoda


Ima neke džezerske spontanosti u načinu na koji je hrvatski prijevod »Jazz scene« ugledao svjetlo dana. Kako je za naš list objasnio Karlo Ilić, »plan za njezino objavljivanje dogodio se slučajno, kroz neobavezan razgovor dvaju izdavača, Ex Librisa i »Mizantropa«, jednog jutra u antikvarijatu Ex Libris«.


Dogodilo se to u vrijeme razgovora o pokretanju edicije »Jazz Beat« – o jazzu u književnosti i obratno – koju je Ex Libris pokrenuo u suradnji s dubrovačkim pjesnikom i prevoditeljem Vojom Šindolićem, nazvavši je prema prvom naslovu koji je Šindolić u cijelosti priredio i preveo.


A opet, Ilić kaže kako »možda ništa što se događa u antikvarijatu Ex Libris nije slučajno«, jer je taj antikvarijat na Rivi Boduli »odavno postao svojevrstan kulturni rasadnik«. U tom je rasadniku sada niknuo i ovaj raskošni džezistički cvijet, premda vremena jazzu nikad nisu naklonjena. I zato, »valja zahvaliti izdavačima što su vjerovali u vrijednost Hobsbawmova djela, jer se poduhvat« – kako to ovdje već biva – »pokazao sve, samo ne komercijalan«.


[gs-fb-comments]