RIJEČKA NOVINARKA

Romina Knežić: ‘Novinarstvo mora biti karika koje svijet mijenja nabolje’

Siniša Pavić

FOTO/Romina Knežić

FOTO/Romina Knežić

Ako nam je u interesu da bolje živimo, moramo tražiti, zahtijevati i nikada ne odustati pitati, koliko god nam se u nekim trenucima čini da nam nema spasa. Novinarstvo danas dobiva novu dimenziju, mora dati smisao nečemu što smisla još uvijek nema



Mada bi ga i moralo biti, boljeg izraza zapravo nema; Romina Knežić je zaštitno lice Nove TV. Bez nje se Dnevnik Nove TV i ne može zamisliti. Gledatelji joj, jednostavno vjeruju, svejedno gledali je na ekranu ili možda tek slušali njezin radiofoničan glas. Ima tu neke dobre volje i optimizma što daje nadu i kad se najgore vijesti moraju objaviti. A da sve bude čim bolje, ona je – naša!


Ajmo mi za početak riješit jednu moju dilemu; jeste li vi Puležanka, Opatijka, Riječanka možda, ili je najpametnije reći da vas je formirala, onako ljudski, vala Materada u Poreču!?


-Teško je riješiti tu dilemu kada srce govori da pripadam i tu i tamo. Svi ti gradovi dio su materijala od čega sam sazdana. Po tati Riječanka, po mami Istrijanka. I Poreč gdje sam provodila djetinjstvo, Pula gdje sam rođena, Rijeka gdje sam se školovala i Opatija gdje sam uživala u šetnjama uz more. Ne znam, jeste li ikada bili na vrhu Učke!? E, ako niste, trebate ići, ako jeste onda vam je sigurno ostala slika ljepote s dva lica. S jedne strane imate prekrasno plavetnilo i pogled koji puca na Rijeku i otoke, s druge, prostire se unutrašnjost Istre. Tu sam ja negdje i ja sam sve to. Srce brže kuca, kada se prođe tunel Tuhobić i osjeti riječka bura, nastavlja u istom ritmu kada se prođe Učka i dođe do mjesta gdje zemlja postaje crvena. A uvala Materada budi sjećanje na jednu barku i bacanje mreža, na kamin gdje su se pekle luganige, na branje šparoga, igru bez granica. Na nonu i nona.


Igrom slučaja znam da ste prije nekih 12 godini u jednoj radijskoj emisiji birajući glazbenu podlogu poželjeli pjesmu Mamma Maria grupe Ricchi e poveri. Za baku koja vam je bila jako bitna.


– Nona Marija pripada onoj generaciji ljudi koju »tvornice« više ne proizvode. To što je za mene bila toliko posebna je što je i često spominjem, i dalje je živa u mojim sjećanjima, ali i snovima. Voljela sam je jako, divila se njezinoj snazi i duhu. Još i danas kada čujem neke stare talijanske pjesme, Quel mazzolin di fiori pa Mamma Maria, sjetim se njezina glasa, pokreta, topline i shvatim da je itekako važan dio mog integriteta. I žao mi bude što takva vremena s takvim ljudima ne traju dulje…


Talijanski počeci


Sjetite li se još katkad kako ste žarko željeli biti pedijatrica? S jedne strane medicina, s druge novinarstvo!? Zapravo, samo na prvu se čini miljama daleko, jer u vas je empatije puno i ne krijete je kad god je u pitanju borba za onog malog čovjeka, poglavito djecu. I zaplakali ste kad ste morali onomad pročitati vijest da je umrla Nora Šitum. Emociji na malom ekranu itekako ima mjesta, ako je iskrena.




– Ono je bila posebna situacija. Cijela Hrvatska ustala je na noge kako bi pomogla jednoj djevojčici da ozdravi. Svi smo s velikim nestrpljenjem čekali hoće li malena Nora izdržati i pobijediti tešku bolest. Nažalost, nije uspjela. Sve ostalo je povijest. Čovjek i samo čovjek treba biti u fokusu naše profesije. A vrijednosti koje se uče u počecima ulaska u svijet novinarstva, moraju ostati žive. To je strast prema poslu, intelektualna sloboda, volja za rad, uvjerenje da ti ništa neće biti dato na izvol’te već ćeš se za to morati izboriti.


Timski rad i sposobnost pojednostavljivanja složenih realnosti. Samo tako možemo braniti vlastitu autonomiju, slušati i njegovati sustav građanskih vrijednosti te približiti se objektivnosti uz pomoć slobode i odgovornosti. Danas više nego ikad moramo biti odgovorni i ozbiljni jer, prosječni čitatelj, slušatelj ili gledatelj, želi znati i shvatiti što se događa u svijetu, što će biti s njegovim zdravljem i taj isti čovjek znat će pokloniti svoje povjerenje jasno usmjerenom kanalu informiranja. Čvrsto vjerujem da s koronavirusom dolazi novinarstvo budućnosti. »Kopiraj, zalijepi i doradi informaciju« odlazi u povijest.


Romina Knežić


Vratimo se na čas u mladost. Studirali ste u Italiji, radili na TV postaji Telequattro. Jest da su počeci bili, ali sjećate li se tih dana? Koje ste zadatke imali? Koliko je ta televizija bila drugačija od ovog što danas u nas imamo? Koliko je talijansko poimanje medija drugačije? Što vam je školovanje vani dalo, tim više što je iz perspektive cijele naše obale talijanska televizija godinama bila nedosanjan san, program zbog kojeg su se na balkonima vrtjele antene put pučine da se signal ulovi?


-Ta stara Europa oduvijek je imala poseban šarm, novinar je imao poštovanje bio je gospodin, a onda se u situaciji »komotnih« vijesti sve promijenilo i novinar može biti svatko. Danas će rijetko koji poslodavac plaćati nekoga šest mjeseci ili godinu dana bez da mu taj isti ne proizvode priču u što kraćem roku. Odrasla sam uz talijansku televiziju. Pratile su se vijesti, a meni nikada ni u peti nije bilo da ću jednoga dana izabrati novinarstvo. Dugo me držala želja za studiranjem medicine ili molekularne biologije, a onda te neki događaj koji ispadne slučajan, a ništa nije slučajno u životu, usmjeri na neku drugu stranu. I tvrdoglava kakva jesam, zainatim se i kažem, »ma idem ja ispravljati nepravde ljudi«. Studenski dani, kao i mnogima vjerujem, ostat će obilježeni u mome srcu do kraja života. Ne toliko zbog odnosa profesora prema studentima, koji su bili izrazito prijateljski, već zbog ljudi iz svih krajeva svijeta, koje sam imala priliku upoznati. Tu se rodila i moja ljubav prema televiziji. Petogodišnji studij tražio je obvezno jedno i pol godišnje stažiranje u pisanom, radijskom i televizijskom novinarstvu. Krenula sam s Telequattrom, izvještavali smo o talijanskoj slovenskoj i hrvatskoj, nacionalnoj manjini. Pratila se politika, kultura te suživot manjina u Italiji, Sloveniji i Hrvatskoj.


Reporterka u dopisništvu


Italija je zemlja suštog hedonizma i Italija zemlja koju je korona poharala možda i ponajviše. Jesu li ostali živi neki kontakti, čujete li se možda s bivšim kolegama i kako ste doživjeli činjenicu da tu u susjedstvu pati zemlja u kojoj ste proveli dio mladost?


– Čujem se redovito s par ljudi. Normalno da se brinu za svoje zdravlje, pitaju se što će biti s njihovim poslovima. Ipak, i oni žive ovo vrijeme karantene kako bi bili od koristi pa su tjeskoba i depresija, uz veliki trud, ostavljene po strani. Psihološki je teretno vrijeme. Živi se za 18 sati kada talijanski stožer objavljuje podatke o zaraženima, ozdravljenima i preminulima. Osjećaju se, kažu mi, kao da prate utakmicu i vesele se brojkama u opadanju. Svakoga dana minutu prije šest popodne, prekriže palčeve i čekaju na informacije dana.


Bavili ste se i pisanim novinarstvom, radili na radiju što s obzirom na ugodnost vašeg glasa itekako ima smisla. Kako je to kamare na koncu pobijedila? Što je bilo presudno?


– Čovjek se uvijek vraća tamo gdje se osjeća najbolje. I ja sam tako, barem bila te sreće. Nakon nekoliko godina provedenih na Radio Rijeci, odlučila sam riskirati i okušati se kao reporter riječkog dopisništva Nove TV. Pomislila sam tada u sebi: mlada sam, nemam obitelj, djecu, kredita, kada ću napraviti korak, ako ne sada!? Jer, što smo stariji to imamo manje hrabrosti. Moglo je naravno ispasti i drugačije, ali previše čvrsto vjerovala sam u svoje snove pa se valjda i nekim automatizmom dobra stvar i dogodila.


Meni se čini da bi se komotno moglo reći kako garancija uspjeha biti dopisnik iz riječkog studija? Tko god je tako pekao zanat na koncu je napravio karijeru! Ima li tu neka tajna veza!?


– Teren je taj koji pomaže mladome novinaru da se oblikuje. S tamošnjim kolegama pratila sam što se događa u tri županije; Istarskoj, Primorsko-goranskoj i Ličko-senjskoj. U autu se imala sva oprema, za kišu, snijeg i sunce. Za predsjednika, odijelo, a za teren praktična obuća i odjeća. Sjećam se jednom, radili smo turističku pričicu u Umagu i baš taj dan nisam ponijela sa sobom nikakvu košulju, za eventualno javljanje uživo i u trenutku kad smo polako krenuli put Rijeke, zove urednik da je kod Poreča požar i da se vratimo. Otišla sam u prvo selo i zamolila jednu gospođu ako mi može posuditi neku košulju neupadljive boje. Žena je otvorila ormar svoje sobe i nudila mi samo finu svilenu robu. Kažem ja njoj: Ma, gospođo, dajte nešto što nije tako delikatno. I nađemo mi jednu zelenu lanenu košulju, zavučem se sa snimateljem na zgarište i odradimo posao. Pratio se predsjednik, tada je to bio predsjednik Mesić, i u Opatiji, i u Puli i u Umagu. Cijeli dan vozali bismo se za njim kako slučajno ne bi rekao nešto u drugom gradu, a mi bismo to propustili snimiti. Dok nije izgrađen puni profil autoceste Rijeka-Zagreb, bilo je puno prometnih nesreća. Diži se u tri, četiri ujutro i idi na teren. Nažalost ta polu-autocesta odnijela je dosta života. Znali smo i plakati od prizora koje smo vidjeli i doživjeli. Ipak, srećom bilo je više pozitivnih trenutaka i smijeha do suza. Brki, Đevo, Bezić, Balen i ja. Bili smo ekipa.


Romina Knežić


Bolji svijet


U voditeljskom stolcu Dnevnika ste, ako se ne varam, više od deset godina. Ne da se taj format više ni zamisliti a da niste u paru vi i kolega vam Pereža, baš kao i par Miholjek – Kopljar. U čemu je tajna uspjeha Dnevnika Nove TV, osim i u činjenici da ste iznimno uigrani tandemi i da vam gledatelji vjeruju?


– Preko 13 godina s gledateljima. Brzo je prošlo, kao u nekom snu. Mi smo kao Yin i Yang, ljudi su se navikli na nas i stekli povjerenje. Uspjehu je pridonio svaki pojedinac, i snimatelji i novinari i reporteri i urednici, realizatori, svi su oni zaslužni za odlične rezultate i visoko mjesto na ljestvici gledanosti.


Kad čovjek toliko godina vodi ovako ugledanu informativnu emisiju, nagleda se i nasluša svega i odradi mali milijun razgovora. Bude li zasićenja, bude li želje da se, uvjetno rečeno, počupate s gostom koji docira, ili ne govori istinu? Bude li s vremenom politika čovjeku draža ili odbojnija? Odnosno, kako držati distancu, a opet biti angažiran u granicama dozvoljenog? Može li, generalno, novinarstvo danas mijenjati svijet na bolje?


– Naši političari jako dobro znaju plivati u javnome prostoru i dužni su nam dati odgovore na pitanja koje zanimaju građane. Uostalom svi mi njih plaćamo, prema tome, očekujem da su nam na usluzi i rade za naše dobro. Uvijek inzistiram na korektnosti i ne dopuštam da nas prave maloumnima. A Dnevnik ima svoje limitirano vrijeme, tu nema okolišanja. U tri minute moramo dobiti sve ono što nas zanima. Politika donosi odluke i određuje kako ćemo živjeti. Danas, u ovoj situaciji vidimo koliko je važno imati proizvodnju vlastite hrane, a mi je imamo u tragovima. Ako nam je u interesu da bolje živimo, moramo tražiti, zahtijevati i nikada ne odustati pitati, ma koliko nam se u nekim trenucima čini da nam nema spasa. Novinarstvo danas dobiva novu dimenziju, mora dati smisao nečemu što smisla još uvijek nema. Jer, nam je s koronom sve nepoznato i novo. Novinar je taj koji će znati jezik virologa i epidemiologa pojednostaviti i približiti ljudima. Morat će pratiti znanstvena dostignuća i biti kroničar ovoga vremena. Izvještavati iz bolnica. Odgovorno i ozbiljno pratiti sve što ovaj virus čini ljudima i svijetu. Novinarstvo mora biti karika koja svijet mijenja nabolje. Kada, ako ne sada!? Koliko će ova kriza trajati nitko ne zna. Mi ćemo se prilagoditi i misliti pozitivno.


Povratak


Tu negdje na početku karantene i posebnog režima od života zahvalili ste se onima koji su na prvoj liniji fronte, liječnicima, medicinskom osoblju, trgovkinjama… Rekli ste da se moramo mijenjati i više brinuti jedni o drugima. Odakle potreba za takvim obraćenjem? Vjerujete li uistinu da će nas ova nevolja učiniti boljim ljudima?


– To je bila moja dobra namjera gledateljima i splet okolnosti raznih susreta s inspirativnim ljudima. Došla je iz srca. Životi su nam se već promijenili. I svatko bira za sebe. Biti bolji je teži izbor, ali se svakako isplati.


Romina Knežić

Romina Knežić


Početkom godine preminuo vam je otac. Borba s teškom bolesti trajala je dugo, no nikada niste dali da se na vama vidi koliko je teško. Dnevnik je bio onaj isti.


– Posao ne smije trpjeti. Odgovornost i poštovanje prema gledateljima, ne trebaju zasjeniti osobni problemi. Ne razlikujem se ni u čemu od bilo kojeg čovjeka. To što radim, ovaj posao, ne znači da sam drugačija od drugih. Za ALS, bolest odumiranja mišića, čula sam prvi put otkako je tati određena dijagnoza. Trebalo je proći dosta vremena da se sa sigurnošću kaže kako spasa i lijeka za ovu bolest nema, ali znate, u ljudskoj prirodi postoji ono nešto što vas tjera da vjerujete u čuda jer se čuda ponekad i događaju. I ja sam se nadala. Na kraju sam se jako razočarala. I stalno se pitam, zašto je sve tako moralo završiti. U svojoj muci dokazao je koliki je veliki borac i to je poruka koju ću cijeli život nositi sa sobom. Tata je bio je strastveni navijač Rijeke, nema koju utakmicu najdražeg kluba nije pratio sa stijena na Kantridi. Svoju je utakmicu na zemlji pošteno završio, nadam se da sada gore ponovno igra neku novu…


 


[gs-fb-comments]