RIJEKA Riječki rukomet plovi na valovima tradicije, rada brojnih generacija kroz silna desetljeća gdje se »s koljena na koljeno« prenose znanja i iskustva na nove generacije, a novi talenti ciklički izlaze na površinu. Posljednji u nizu riječkih osvajača medalja na velikim natjecanjima je nekadašnje krilo Kozale Vlado Matanović. Riječki rukomet, kao uostalom i cjelokupni riječki i hrvatski loptački sport, međutim, »ne može živjeti od ljubavi«. Bez čvrste materijalne baze i dobre organizacije rad ljudi u sportu sličit će na Sizifovo penjanje uzbrdo, svjestan je toga i Mirza Džomba, riječka svjetska sportska legenda, osvajač najsjajnijih odlična na najvećim svjetskim rukometnim natjecanjima, u svoje vrijeme prvo desno krilo našeg planeta, sadašnji predsjednik Rukometnog saveza PGŽ-a.

– Onako grubi pogled na sportsku sliku otkriva nam da materijala za obraditi ga u gotov proizvod ima, uvijek ga je bilo i uvijek će ga biti – kaže Mirza Džomba skicirajući sliku stanja u ovdašnjem loptačkom sportu. – Sve poslije toga je nešto, da si ne stavljam u usta neke teže riječi, nedefinirano, nelogično, neriješeno i ne funkcionira. Taj sustav sporta je na izdisaju, u izrazito je kritičnom stanju. Pitanje je sada samo vremena kada će se to pokazati jer sada se još može nešto zamaskirati s A reprezentacijama. S pojedinačnim uspjesima se to još nekako može zamaskirati na godinu-dvije, ali dugoročno gledano, nije dobro. Šteta. Mislim da smo uz turizam i naše more preko granice najprepoznatljiviji po sportu i šteta da se to njeguje, da se to ne cijeni, ne poštuje i na kraju krajeva, adekvatno ne sredi.

Za dobar i pravilan hod su potrebne dvije zdrave noge, U ovom slučaju je jedna noga zdrava, misli se na talentirane igračice i igrače, na stručnjake koji s njima vježbaju, ali »šepava« je ona druga, »materijalna noga«.

– Itekako je šepava. Ma, ne govorimo mi tu o novcima, o profesionalizmu, o ne znam kolikim »milijunima, kamionima, avionima«, o nikakvim fantazijama, nego govorimo o mormalnom funkcioniranju sporta. O tome da ljudi koji troše svoj cijeli dan, koji se bave nečim, kojima je to radno mjesto, da budu adekvatno plaćeni i jednostavno da taj sustav funkcionira.

Slika sporta
Adekvatnim nagrađivanjem igrača i trenera najbolje bi im bilo poručeno koliko se cijeni njihov rad i trud.

– To bi bio upravo pravi način iskazivanja poštovanja prema nekome. Mišljenja sam, naime, da sve što se radi volontirajući, to je kratkog vijeka. To može biti nešto pomoćno, honorarno, ali mislim da je mjesto trenera u jednom našem prvoligaškom klubu jedan odgovoran cjelodnevni posao koji treba i adekvatno biti plaćen. Naravno, ako to želimo. Ako ne želimo, ugasimo sve, idemo se okrenuti samo djeci, da ona imaju vrhunske uvjete za svoj razvoj i tako do osamnaeste godine, a onda će roditelji vidjeti što dalje. Ja ne vidim neke druge mogućnosti.

Pritom od regije do regije u Hrvatskoj razlika ima u nijansama, ali je načelno odnos prema vrhunskom sportu u nas vrlo sličan.

– To je slika našeg sporta, od državne razine s koje bi se uostalom sve ovo i trebalo riješiti pa do lokalnih razina gdje je puno puta, većinom sport na posljednjem mjestu. Naravno, osim kada se dijele medalje.

Mnogi naši čitatelji koji su već u mirovini naslušali su se ispraznih parola, a slušaju ih i danas. U nas se sa raznih razina čuju hvalospjevi na račun sporta, priređuju im se dočeci i drže govori, no kada se pogase svijetla na pozornici i utihne eho poruka, život teče po starom.

– Govori se kako su sportaši krasni, divni i slično, sve dok se ne ugase svijetla i onda – doviđenja. Inače, ljudi si stvaraju krivu sliku da su sportaši ne znam kako plaćeni. Mi u ovom slučaju govorimo o nekakvim normalnim uvjetima za život, ja ne govorim o jednom Dinamu, Jugu, PPD Zagrebu, organiziranim, profesionalnim sredinama. U ovom slučaju govorimo o sportu općenito u Hrvatskoj.

I u takvim uvjetima riječki rukomet i živi i preživljava, neki nisu odoljeli, klubovi velike tradicije, Pećine i Trsat nemaju više seniorske momčadi. Rukometašice Zameta su nakon odustajanja od Prve lige usred prvenstva ipak na sceni. Ispada da je danas već uspjeh samo to što klub postoji, za što valja odati priznanje ljudima koji samozatajno rade u tim sredinama.

– Došle je do toga da se doslovno ljudi koji rad u klubovima doslovno bore za ostanak tog kluba, tu nema razmišljanja o nekakvom razvijanju, dugoročnom planiranju i napredovanju. Kako raditi kada se mora gledati svaki mjesec hoće li se moći platiti autobus, hoće li se moći ići na putovanje, jesu li dječica dobila dresove, trenirke, koje su pritom roditelji sufinancirali… Svaa čast tim sportskim radnicima koji rade u klubovima, tim pozitivnim »luđacima«, zanesenjacima. U nekim drugim branšama ljudi se bune i izlaze na ulicem a naš je nažalost zadnji korak gašenje klubova. Imamo tu fluktuaciju, te klubove koji su se ugasili u par posljednjih godina. Hvala Bogu, neki se i otvaraju, to naravno govorim o rukometu, ali sve je to toliko teško. To je svakodnevna rovovska bitka. Još jednom, svaka čast sportskim djelatnicima, to su stvarno luđački zanesenjaci. Bez njih i bez roditelja klubovi bi se davno ugasili.

Koronavirus
Mirza Džomba je ozbiljno shvatio upozoranje u svezi pandemije koronavirusa.

– Itekako sam ozbiljno shvatio situaciju. Dosta sam oprezan, trudim se izlagati što manje. Dobili smo upute i upozorenja kako se ponašati, valja sada imati što manje bilo kakvih kontakata. Treba se malo zatvoriti doma, malo smanjiti društveni život, malo više higijenje i to je za sada to, a što će biti vidjet ćemo, situacija se stalno mijenja.

Sport iako zanemaren ima itekakvu pozitivnu funkciju, neke će odvesti do medalja i do pobjedničkih postolja, neke neće, ali će ih usmjeriti na pozitivne životne odluke, umjesto da završe u tolikim brojnim slijepim životnim ulicama koje su danas na sve strane pred mladim ljudima.

– Uzmimo samo činjenicu koliko je tu roditelja, djece, baka, djedova koji su vikendom, koji sa svojom djecom borave u nekom sportskom ambijentu, na igralištima ili u dvoranama, bolje je to nego da su u kafićima. Kreću se, susreću druge ljude. Sve je to skupa jedno ogledalo našeg društva. Baveći se sportom nauči se sve dobro, nauči se dijeliti, gubiti i pobjeđivati, odnositi se sa drugim ljudima, shvatiti kakav je osjećaj kada padneš, kada se digneš. »U zdravom tijelu zdrav duh«- ne kaže se bez veze da je sport oličenje toga kako društvo funkcionira. U svemu ovome uopće ne razumijem što se sa nama događa, zašto mi toliko kao da hoćemo ubiti sport do kraja.

Rovovska bitka
Desetljećima je u sportu i iz prve ruke se mogao uvjeravati o tome koliko je stanje dobro ili loše, ovo današnje doživljava na jedan drugačiji način.

– Ovo što doživljavam sada iz jedne drugačije perspektive. Ja sam nekoliko prije par godina malo »zagrebao« ispod površine i vidio sam što je s one » druge strane«, kako je s upravljanjem klubova, kako sve to funkcionira ovdje u našem Savezu. Uvidio sam koliko je to izrazito teška rovovska bitka, ali imam osjećaj da je sada najgore. Mislim da je svima koji su vezani uz sport sada puno teže nego prije.

Vrijeme vrlo brzo prolazi i očito je krajnji trenutak za promjenu odnosa prema sportu, da ne bi jednostavno postalo prekasno jer zna se, što se požar više proširi, teže ga je ugasiti.

– Iskreno, ne znam što će biti. Vidimo i sada sve što se događa oko ove pandemije koronavirusa, slijedom toga se očekuje i nekakav pad, recesija u gospodarstvu, a i ovako je sport bio na zadnjem mjestu. Tko zna što će se događati u budućnosti, ali u nekakvoj bližoj perspektivi, u idućih nekoliko godina, osim tih ludih sportskih zanesenjaka i roditelja djece koja su u sportu, ne vidim nikoga drugoga niti blizu koji bi mogao izgurati taj sport da se održi barem koliko toliko. Pogledajmo ovdje u Rijeci, imam česte informacije iz drugih branši, iz odbojke, iz košarke, sportski djelatnici se žale, svi kao da su pred zatvaranjem, svi su već umorni od moljakanja. Iz ove perspektive nisam uglavnom pozitivno nastrojen već i samim time što su već i bile kretale neke inicijative oko sporta. Mislim da se ideja koja je mogla malo prodrmati taj sport trenutačno ugasila, ideja da se uključe kladionice, izravno država iz poreza na dobit, ali vidimo da se sve to pogasilo. Ako to država ne riješi s vrha, ne znam koje je drugo moguće rješenje jer privatnici uz ovakve odnose sigurno neće ulagati budući da većina njih smatra kako je to bačeni novac. Što se tiče lokalne uprave i samouprave, neki imaju sluha, neki nemaju. Nažalost, sport nitko nema u rukama, teško da ima i jedan koji može odlučiti kako će biti, ispada da ovisiš o puno različitih glava – poručio je Mirza Džomba.

Zamet i Kozala
Kratko je Džomba prokomentirao sezonu triju najeksponiranijih riječkih rukometnih klubova, ŽRK Zamet, vodeće ekipe na drugoligaškom zapadu, rukometaša Zameta, kojima je za jedan gol izmaknula Liga za prvaka te rukometaša Kozale, drugoplasiranih na drugoligaškom jugu.

– Sve je to donekle i očekivano. Super je da cure iz Zameta idu kako idu. Napravljen je onaj potez koji je napravljen, koji je bio posljedica funkcioniranja kluba u dužem razdoblju. Eto, sada nižu pobjede i idu k povratku u Prvu ligu. Kozala super funkcionira, što se tiče rezultata super su, vjerujem da im nedostaje novaca i sredstava za nekakav iskorak. Što se tiče rukometaša Zameta, do posljednje sekunde su bili u borbi za Ligu za prvaka. Sada su u Ligi za ostanak, neće biti lako, naravno ako uopće bude igralo. Vidimo što se događa s ovim zdravstvenim problemima oko koronavirusa. Činjenica je da je ostvareno od strane ovih klubova nekakav realan okvir, ali mislim da to nije dobro za Rijeku koja je treći grad u Hrvatskoj. Zna se što je rukometna škola naše Županije, koliko smo dali reprezentativaca, koliko smo sudjelovali u svim hrvatskim uspjesima. Mislim da trebamo i moramo bolje i u razmišljanjima i u napredovanju, ali nažalost, s druge strane na mjestu smo koje nam dopušta situacija, financije i sve drugo – kaže Džomba.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.