Čovječanstvo se danas bori s jednom od najvećih novodobnih zdravstvenih kriza (a po svemu sudeći uskoro i ekonomskih) koja će, u to nema nikakve dvojbe, obilježiti cijele generacije, jer paralelno s osjećajem da se nalazimo u ratu s nevidljivim i teško uhvatljivim neprijateljem, to jest virusom COVID-19, nameću nam se i brojna pitanja: kako će (i kada) ovaj rat završiti, i kakvim se rezultatima u konačnici možemo nadati.

Hoće li nas ova kriza bitno promijeniti nabolje, ili pak možda odvesti u neželjeno lošem pravcu, te na koncu kako ćemo se dalje nositi s posljedicama ove velike zdravstvene, ali ujedno i nepredvidive ekonomske, moralne, socijalne, kulturalne, političke, pa i svake ine krize?

Pirova pobjeda

Naravno, sličnih, još daleko pogubnijih pandemija bilo je i ranije; ne treba ići daleko u prošlost i prisjećati se pošasti kuge, dovoljno je samo spomenuti španjolsku gripu koja je u razdoblju od 1918. do 1920. zahvatila gotovo pola milijarde ljudi (27 posto tadašnje svjetske populacije) s još uvijek neutvrđenim brojem mrtvih: procjene se kreću između 17 do čak 100 milijuna ljudi. Ova »naša« današnja pandemija (COVID-19), uzrokovana novim tipom koronavirusa (SARS-CoV-2), razlikuje se po tomu što je virus otporniji u zraku, u ljudskom organizmu može dulje vremena prebivati a da nitko ne može zaraženu osobu prepoznati i tretirati kao kliconošu, to jest prenositelja bolesti.

Srećom, smrtnost u ovoj pandemiji (ovisno o spremnosti i osposobljenosti pojedinih zdravstvenih sustava) nije tako visoka kao na primjeru španjolske gripe, a važno je napomenuti kako se mi u Hrvatskoj po broju oboljelih i preminulih jako dobro držimo, za razliku od Italije, Španjolske, Francuske ili SAD-a, gdje su posljedice znatno teže i broj oboljelih daleko veći.

Gotovo se svi svjetski eksperti epidemiološke struke i znanstvenici koji u svojim laboratorijima grozničavo rade na iznalaženju efikasnog cjepiva za ovu pošast slažu kako ćemo u ovom »ratu« na koncu pobijediti, ali da će nas ta pobjeda skupo koštati. Jednako tako niz sociologa, psihologa, politologa, kulturologa i inih stručnjaka sličnog profila upozorava nas kako više nikada (ili barem za dulje vrijeme) ništa neće biti isto kao prije.

Priroda dala »žuti karton«

Kako bi se pandemija suzbila, nužno su se na globalnom planu morala ograničiti brojna građanska prava i slobode, koje smo, barem mi građani koji si umišljamo da živimo u uređenim, demokratskim sustavima, uzimali »zdravo za gotovo«, odnosno kao nešto samo po sebi razumljivo, ali sada vidimo koliko su ta naša uvjerenja bila krhka i s kolikom smo si arogancijom umislili da možemo neograničeno (o)vladati prirodom, a ona nam je posredovanjem korone dala »žuti karton«. Zapravo, i prije nas je jasno upozoravala kako na globalnom planu kao civilizacija sve lošije i bezobzirnije postupamo prema okolišu, kako je vrijeme da ograničimo naše nezajažljive apetite u eksploataciji i uništavanju prirodnih resursa, ali naravno oni koji kontroliraju svjetska bogatstva i imaju ogromnu političku, vojnu, ekonomsku i financijsku moć, na sve to, u svojoj pohlepi nisu se obazirali. Profit je (p)ostao Bog, a posljedice sada vidimo.

Dugo smo trovali naš planet i on nam se sada sveti. Nije to nikakav fatalizam, religijska, fundamentalistička tlapnja i(li) nebulozno proročanstvo, već je priroda predugo čekala da se opametimo. Dugo je bila strpljiva s nama, a kad je shvatila da je »vrag odnio šalu«, reagirala je samo njoj znanim i razumljivim (samo)zaštitnim mehanizmima. I ako nas ovaj virus ne opameti, neće nas ništa drugo. Priznajem, iako mnogi govore o tomu kako je ova kriza ujedno i prigoda da se konačno uozbiljimo i pokušamo promijeniti na bolje, doživimo kolektivnu katarzu i tako postanemo bolji ljudi, ja nekako ne vjerujem da će se to dogoditi. Predugo nam priroda svojim dramatičnim klimatskim promjenama signalizira kako se nalazimo na ivici ambisa u koji lako možemo upasti, ali mi se na to ne obaziremo. Naravno, dok traje neposredna opasnost za naše male, a nama jedine živote, zaklinjemo se u solidarnost, uvjeravamo se kako smo naučili lekciju i da će od sada sve biti drukčije.

Ali, čim opasnost mine (a ona postaje naš stalni pratilac, sjena koje se više nikada nećemo moći riješiti), mi ćemo opet sve po starom. Sve više razumijem jednu crnogorsku, istina prostu, ali time istinitiju izreku; citirat ću je u originalu: »Znam nas, jebo nas«, koja najbolje oslikava mentalitet ljudskog roda u cjelini. Sve ćemo zaboraviti i ništa nećemo promijeniti. Uostalom, sjetimo se našeg Domovinskog rata: u tim teškim vremenima i iskušenjima zaklinjali smo se u istinu, pravdu, dobrotu, iskazivali zavidnu solidarnost, ali kada je konačno došao toliko željeni mir, jednako strasno kako smo se zaklinjali da će sada sve biti drugačije, sve smo to nepodnošljivom lakoćom odbacili i zanemarili, pretvorivši ovu našu državu i društvo u cjelini u sve ono što smo s pravo osuđivali i čega smo se gnušali.

Postupci političkih elita

Niti jedan virus, ili neka njegova mutacija, niti jedna pandemija ne može učiniti takvo zlo koje smo mi sami sebi sposobni učiniti; ispada da nam je život, sam po sebi, najopasniji po zdravlje. A, da je tomu tako jasno se može očitati iz niza epizoda ovog našeg aktualnog kriznog stanja, odnosno postupaka naših političkih elita koje bi po prirodi stvari trebale (s)nositi najveću odgovornost i teret u borbi za očuvanje zdravlja nacije. Ali, dovoljan je samo jedan primjer: neki dan na konferenciji za medije, jedan je novinar upitao predsjednika kluba HDZ-a u Saboru, Bačića, nije li došlo vrijeme u situaciji prijeteće ekonomske katastrofe i posvemašnje gospodarske neizvjesnosti da se preispitaju i famozni Vatikanski ugovori (između RH i Svete Stolice) jer su se (ako nisu sada, kada će?) stekle sve financijske, društvene, moralne i ine pretpostavke za njihovu izmjenu, to jest smanjenje izdašnih financija za potrebe Crkve i klera. Naravno, adekvatan odgovor nismo čuli; Bačić je po običaju govorio o svemu, samo ne o onomu što ga je novinar upitao.

Svakako, s pozicije skorih parlamentarnih izbora za političare općeg tipa posvema razumljivo; pred tešku izbornu borbu ne želi se ugroziti odnos sa starim saveznikom; Crkva je adut s kojim HDZ uvijek računa i za to je spreman platiti bilo koju cijenu, a zahvaljujući tom odnosu, Crkva kao institucija postala je najmoćnijim hrvatskim kapitalistom koji je, da paradoks bude veći, čak i oslobođen plaćanja poreza. Upravo u vrijeme svih mogućih restrikcija i zabrana koje bi trebale vrijediti za sve, dio klera (suprotno preporukama HBK-a) »tjera po svom« ne obazirući se na stavove pretpostavljenih, a Nacionalni stožer Civilne zaštite na sve to blago reagira; štoviše dopušta im ono što drugima izričito zabranjuje. Tako je na Hvaru, uz nesuvislo obrazloženje da se radi o zaštićenoj, stoljetnoj kulturnoj i duhovnoj baštini, bilo dopušteno održavanje procesije za Uskrs, iako su posljedice ove odluke mogle biti ozbiljne po zdravlje ljudi.

Crkva ni da pisne

Ima i drugih primjera, možda ih možemo svesti pod ekscese, nesnalaženja ili propuste nadležnih, ali do sada nisam čuo riječi ozbiljnih osuda (a još manje sankcija) prema prekršiteljima iz redova klera. Za najmanju sitnicu policija trenira strogoću nad tzv. običnim građanima; tako i treba biti u vremenima kada se preporuke stručnjaka i zabrane kriznih stožera u interesu zdravlja svih moraju poštovati. Ali, kada su u pitanju liturgijska slavlja i(li) mise u crkvama uz nazočnost znatnog broja vjernika, policija sve to tolerira i ne postupa jednakom mjerom prema neposlušnim svećenicima, dapače, u pravilu se pravi naivna i blesava.

Crkva bi upravo sada i ovdje trebala »zračiti« primjerom; stalno se poziva na interese vjere i vjernika, zaštitu nacionalnih i domovinskih vrijednosti, tako da bi sada sama, u ime opće solidarnosti, trebala predložiti, zatražiti, barem privremeno redefiniranje ranije spomenutih ugovora koji dobrano terete državni proračun i porezne obveznike ove zemlje. Plenkovićeva je vlada, nakon svojevrsnog kolebanja, na sebe ipak preuzela ogromnu obvezu saniranja štete izazvane koronavirusom (a da ne spominjemo i posljedice nedavnog potresa u Zagrebu); to su samo početne mjere u nizu onih koje će uslijediti; Crkva bi u tom pogledu trebala pomoći Vladi, ali po običaju, jedno su riječi, a drugo su djela. Crkvi nije ni na kraju pameti, uostalom kao ni drugoj privilegiranoj, to jest braniteljskoj populaciji, odreći se svojih »prava«; inače uvijek glasni u obrani svojih zahtjeva, danas ni da bi pisnuli o tomu da bi i oni trebali snositi teret sanacije krize.

Iz ovog je vidljivo kako nas kriza nije opametila, nije prisilila na drukčije, bolje i humanije ponašanje, jer »Quod licet Iovi, non licet bovi«. Ova latinska maksima jasno oslikava postojeće stanje duha u Hrvatskoj, a siguran sam, čitajući i slušajući što rade svjetski lideri na čelu s Donaldom Trumpom (kojem zdušno sekundiraju Orban, Vučić i slični), kako situacija ništa nije bolja ni u »ostatku« svijeta. Zapravo, ono najgore tek dolazi, jer uvijek kad pomislimo kako gore ne može biti, sami sebe demantiramo, pokaže se da može.

Koronaprofiteri

Svojedobno je Benjamin Franklin zapisao: »Tko se odriče temeljnih sloboda, kako bi u teškim iskušenjima kupio barem malo sigurnosti, nije dostojan slobode, ali ni sigurnosti«. Ljudi, svi mi, morali bismo biti svjesni kako se nikada ne bi trebali odricati vlastite slobode, posebice ne iz straha pred opasnošću. Istodobno, ni sami ne smijemo, primjerice u vrijeme pandemije, ugrožavati slobodu i sigurnost onog drugog, bližnjeg, a posebice moramo biti osjetljivi u odnosu prema zaraženima, to jest bolesnima. Zdravi ih ne smiju stigmatizirati, ako već ni zbog čega drugog, onda stoga jer se sutra i sami mogu naći među »okuženima«.

Sloboda i sigurnost nisu suprotstavljeni pojmovi; istina, među njima uvijek vlada napetost, ali jednako tako oni se i dopunjuju. Sigurnost je pretpostavka kako bi se mogli ponašati kao slobodna bića, a pritom ne smijemo zaboraviti elementarnu stvar: istinski slobodni ljudi mogu brže i efikasnije reagirati na ugroze svake vrste (pa i pandemiju), negoli što je to u stanju totalitarni režim. Sve priče o efikasnom svladavanju koronavirusa u Kini u velikoj su mjeri puste priče, jer pravo pitanje glasi: kako, zašto je sve to tamo i počelo? Naravno, ne govorimo o bedastim teorijama zavjere, o navodnom »bijegu« virusa iz kineskih vojnih laboratorija, već o tomu koliko je stvarno žrtava virus odnio u toj zemlji, a koja je, zar smo to već zaboravili, kaznila liječnika koji je upozoravao na opasnosti masovne zaraze.

Osim toga, Kina je kriptokomunistička zemlja s najvećim brojem političkih zatvorenika, država koja ne poštuje elementarna ljudska prava, gdje se provodi masovna represija nad stanovništvom, posebice Ujgurima i Tibetancima koji se šalju u kažnjeničke kolonije na kolektivni preodgoj. I kada hvalimo kineski zdravstveni sustav, sve ovo moramo imati na umu, odnosno bilo bi dobro upitati se: mogu li takav režim i sustav uopće i uistinu ozbiljno (z)brinuti o zdravlju vlastitih građana kada ih sama vlast tretira kao podanike?

U doba pandemije mora se (za)štititi sloboda svih; naša Vlada i Sabor su se, tek nakon što se kriza razbuktala, sjetili kako mjere koje provodi Nacionalni stožer (a u čiju neophodnost nitko razuman ne sumnja) zapravo nisu bile zakonski utemeljene i uređene. To nije nevažno pitanje, jer se mora voditi računa i o zakonskoj dimenziji sigurnosti; stoga niz zabrana koje su donošene u nas, ali i diljem svijeta (ograničenje socijalnog kontakta s drugim ljudima, izolacije, zabrana prelaska granice, masovnih okupljanja itd.) imaju neupitnu važnost, ali ta ograničenja naših sloboda i prava moraju biti jasno regulirana i definirana.

Svaki lov u mutnom je tu zabranjen, ali svjedoci smo kako je takvih pokušaja bilo i u nas i kako će ih u sljedećem razdoblju svakako još biti. Sjetimo se vladine ideje da se kontrolom mobitela građana, a navodno sve u cilju lociranja i onemogućavanja kretanja neodgovornih ljudi zaraženih virusom, zapravo željelo »ući« u privatnost svakog građanina ponaosob i time u stilu Velikog Brata uspostaviti nadziranje naših života. Digla se velika galama, i to s pravom, ali kao da smo zaboravili na već postojeći posvemašnji gubitak privatnosti koje smo se, posredovanjem, primjerice Facebooka, već ionako sami u dobroj mjeri odrekli. Neovlašteno korištenje osobnih podataka, kontrola mobitela, jasno ilustriraju intencije vlastodržaca koji se žele samo dodatno okoristiti pandemijom kao idealnom izlikom za postavljanje zakonskog okvira, svojih u biti nelegalnih aktivnosti. Pristanak na dragovoljno ropstvo najteži je krimen koji čovjek može učiniti samome sebi, a »koronaprofiteri« upravo to i žele.

Može li se ovladati kaosom?

Autor »Narnijskih kronika« Clive Staples Lewis (1898.- 1963.) još je 1948. u svojim glasovitim radijskim komentarima upozoravao na rizik života pod prijetnjom atomske bombe, a ta su upozorenja relevantna i ljekovita i za našu aktualnu izloženost pandemiji. Bitno je, govorio je Lewis, ne preuveličavati opasnosti postojeće situacije, već razviti mehanizme koji će onemogućiti moćnicima svih vrsta i profila da na njoj beskrupulozno profitiraju. Istina, spoznaja vlastite, neminovne smrtnosti nas čini ustrašenima, ali istodobno može biti i lijek da ne dopustimo strahu da ovlada našim mislima. Pandemije, uostalom kao i nuklearne katastrofe, mogu uništiti našu civilizaciju; to je Damoklov mač (neki bi rekli idiotizam) koji visi nad našim glavama od kako je »svijeta i vijeka«.

Koliko god se trudili ovladati kaosom, naš je svijet u suštini iracionalan i nepredvidiv, ali upravo ljudski napor da svijetu i životu damo smisao, čini nas ljudima i humanim bićima. Činimo ono što možemo (u)činiti, ali uradimo to racionalno, s empatijom i sa sviješću da smo gens una sumus. Naučimo se poštovati prirodu, ali ujedno ne pristajati na njene hirove; uredimo svoj život prema vlastitim moralnim standardima i etičkim kodeksima što je moguće približnije kantovskim imperativima. Jer, kako kaže Lewis: »Onaj tko je zagledan u Nebo, najbolje služi Zemlji«.

Proglašeni rat koji vodimo protiv pandemije neobičan je rat protiv živog organizma koji nas agresivno napada i koji nas želi uništiti. To znači kako za neko vrijeme moramo živjeti uz velike mjere opreza, moramo minimalizirati osobne kontakte, one koji su se zarazili treba izliječiti i učiniti sve da im se pomogne, dok one koji posjeduju veću dozu imuniteta i koji su zdravi treba sačuvati zdravima. To zahtijeva beskompromisnu solidarnost, a pitanje je: jesmo li spremni za to, vjerujemo li kako je to uopće moguće nakon silnih svinjarija koje su nam za sve ove godine činile naše političke elite, na čelu s HDZ-om.

Utješno je da svaka pandemija, uostalom kao i svaki rat, jednom mora završiti, ali loša je vijest da smo već ušli u epohu gdje će nam se takve i slične ugroze sve više i češće ponavljati. Moramo naučiti s tim živjeti. Pobijedit ćemo, uvjeravaju nas epidemiološki eksperti i krizni stožeri, dakle, ne preostaje nam drugo već da i sami u to (po)vjerujemo, ali moramo biti svjesni kako će to biti Pirova pobjeda, jer ne znamo kakvu i koliku cijenu za to moramo platiti. Međutim, čim »pobijedimo« koronu, ne dajmo se zavarati, izvanredne ovlasti koje smo delegirali našim vladama, odnosno kriznim stožerima, odmah im trebamo uskratiti, u protivnom dopustit ćemo da nama ovlada virus »dragovoljnog ropstva« koji je još veća opasnost po zdravlje našeg duha od pandemije kojom, čini se, ipak počinjemo (barem privremeno) ovladavati.

Politizacija situacije

Uvjerili smo se kako se nasilno uvođenje demokracije zapadnog tipa u islamske zemlje (Afganistan, Irak, Libija, Sirija…) pokazalo uzaludnim i opasnim eksperimentom, rezultiralo je kaosom, a jednako bi tako pogubno bilo i za tradicionalna građanska društva (nasilno ili dragovoljno, svejedno) susprezanje ili redukcija demokracije na duži rok. Iskustvo nas uči da to u pravilu vodi u diktaturu, totalitarizam, koji s usavršavanjem tehnologije postaje bezličniji, a time i opasniji. U kriznim se vremenima čini kako se opasnosti ili ugroze lakše mogu kontrolirati iz jednoga centra moći, ali to je velika iluzija, jer to tzv. manje dobro uvijek u konačnici rezultira većim zlom. Uplašeni građanin, (o)lako, u strahu za vlastitu sigurnost, pristaje na dragovoljno ropstvo, odriče se svojih prava, a nakon toga povratka na staro više nema.

Prijeteća financijska nesigurnost, društvena depresija, traumatična ekonomska neizvjesnost, masovna nezaposlenost uz već postojeću nestabilnost (globalnih i nacionalnih) institucija su činjenice koje će nas neminovno okupirati nakon što svladamo pandemiju i bit će daleko dramatičnije po zdravlje stanovništva od sadašnje pošasti koja nas opsjeda. Stoga i u nas, kao dijelu svijeta koji se bori protiv »koronijarnog virusa«, Plenkovićeva vlada i Nacionalni stožer Civilne zaštite trebali bi pokazati kako su svojim odlukama nadišli kriznu politiku, odnosno da je ne zlorabe na suptilan način za račun usko stranačkih interesa, posebice pred skorašnje parlamentarne izbore. Ali, kako vrijeme odmiče, svjedočimo kako tomu nije tako. Vladajućima je daleko važnije kako o(p)stati na vlasti, a pitanja obnove, zaštite radnih mjesta, na koncu i samoga zdravlja, sve se više politiziraju. Koordinacija u kriznim uvjetima neophodna je na globalnom, kao i na lokalnom planu; često traži i pragmatična rješenja, ali ona moraju isključivati komercijalne profite i interese političkih elita, megakompanija i ostalih »dionika u tom lancu zla i lopovluka«, u protivnom od proklamirane brige za opće zdravlje svjetske zajednice, neće biti ništa. Moram priznati, nisam optimist, ali ipak ću se osloniti na Lewisovu misao o nadi, koja posebice u kriznim vremenima, umire posljednja. Što mi drugo (pre)ostaje?